Počitelj – grad umjetnosti

Počitelj je mjesto, stari grad, u blizini Čapljine u Hercegovini. Svoje porijeklo vuče još srednjovjekovnog perioda, a prvi put se spominje u povelji za vojvodu Stjepana Vukčića iz 1444. godine, a materijalni trag iz ovog perioda predstavlja tvrđava iznad današnjeg starog grada. U starijoj literaturi često se pogrešno tumačilo da se u Počitelju nalazilo brodogradilište kralja Tvrtka. Ono što je sigurno jeste da je imao veliku stratešku važnost i u srednjem vijeku i kasnijem osmanskom dobu.

Ostaci iz osmanskog doba su ono što se danas naziva starim gradom. Počiteljski kompleks predstavlja Šišman-Ibrahim-pašina džamija (poznata i pod nazicom Hadži-Alijina), sahat-kula, medresa, hamam, han i kuća porodice Gavrankapetanović.

Nakon Drugog svjetskog rata porodica Gavrankapetanović je poklonila svoj obiteljski kompleks umjetnicima, kako bi postao slikarska kolonija, kako je tadašnja vlast ne bi konfiksovala, porušila i izgradila na tom mjestu nešto ”korisno za narod”. Od tada, pa sve do danas kolonija u Počitelju je ostala jedina stalna slikarska kolonija u Bosni i Hercegovini. U posljednih nekoliko godina, u Počitelju su se počele organizirati i prve internacionalne slikarske kolonije u Bosni i Hercegovini.

Međutim, stari grad, osim djelomično porodične rezidencije, propada. Sama kula je čak opasna za turiste jer razbacano kamenje, koje je nekad bilo dio nje, leži po čitavoj unutrašnjosti, ne postoji nikakava sigurnosna zaštita za one koji se odvaže ući u kulu, a unutrašnja drvena konstrukcija nikad nije restaurirana, što dovodi u pitanje i samu sigurnost njene strukture.

Iako je grad izuzetno posjećen, naročito u ljetnim mjesecima, sam grad je prazan i ima manje od 20 stalnih stanovnika (ako ne računamo dijasporu i ”vikendaše”). Drugi problem je neriješeno administracijsko i pravno pitanje, čime u praksi svako pere ruke od bilo kakve odgovornosti (pr. u čitavom gradu se ne nalazi niti jedan kontjener za smeće, a samo smeće se odvozi po principu ”ko je odgovoran, sam će svoje odnijeti”).

Ipak, članovi kolonije, prije dvije godine su pokrenuli manji projekat u cilju restaruacije kompleksa. Godine 2003. stari grad je proglašen nacionalnim spomenikom, a 2007. godine je podnesen zahtjev da se grad unese u UNESCO-vu listu Svjetske baštine. Nadamo se da će u budućnosti biti više projekata koji će pomoći u očuvanju ovog zaboravljenog bisera naše države.

Dvorište kuće Gavrankapetanović, 2018.

Ulica Počitelja, 2020.

Cercelorum Bosignanorum

Kasni srednji vijek se može smatrati kultunim i ekonomskim procvatom bosanske srednjovjekovne države. Potreba za plemenitim metalima u Evropi otvorila je mogućnost zarade i razvoja rudarstva za prostor koji je njima bio bogat. Veliki priliv dubrovačkih trgovaca donio je sa sobom i putujuće zanatlije koji su radili kako za stanovništvo, tako i za dvorove, pri čemu su koristili lokalne sirovine i na taj način uspješno cijenom konkurisali lokalnim proizvodima. Od XIII stoljeća, a intenzivnije od XIV, bosanski mladići odlaze u primorske gradove kako bi izučili zlatarski zanat. Iako o tome nema mnogo zapisa, vjerovatno je da su se neki i vratili u svoje rodne krajeve.

Kažu da duva Košava

Na trolejbuskoj stanici Koševo započela je priču jedna stara gospođa, jedna od onih koje imaju mnogo toga za ispričati, ali nemaju koga da ih slušaju. Pričala je priču koju je i ona čula od svojih roditelja, starosjedioca naselja.