Kasni srednji vijek se može smatrati kultunim i ekonomskim procvatom bosanske srednjovjekovne države. Potreba za plemenitim metalima u Evropi otvorila je mogućnost zarade i razvoja rudarstva za prostor koji je njima bio bogat. Veliki priliv dubrovačkih trgovaca donio je sa sobom i putujuće zanatlije koji su radili kako za stanovništvo, tako i za dvorove, pri čemu su koristili lokalne sirovine i na taj način uspješno cijenom konkurisali lokalnim proizvodima. Od XIII stoljeća, a intenzivnije od XIV, bosanski mladići odlaze u primorske gradove kako bi izučili zlatarski zanat. Iako o tome nema mnogo zapisa, vjerovatno je da su se neki i vratili u svoje rodne krajeve.
Da naušnice sa prostora Bosne jesu bile jedinstvene govore i pisani izvori, koji prepoznaju razliku između slavenskih, latinskih vlaških i bosanskih naušnica. Međutim, postavlja se pitanje kakve su bile te bosanske naušnice? Obzirom na jedinstvenost mnogih nalaza iz ovog perioda, kao i na priliv raznih stilova, koji su utjecali na stvaranje ovog nakita, gotovo je nemoguće pripisati stil određenom primjerku. To dodatno otežava činjenica da majstori nisu pečatili naušnice i da one nisu detaljno opisivane u spisima.
Za razliku od drugog nakita (pojaseva, vijenaca, ogrlica, ukrasa i prstenja) rjeđe su zasvjedočene srednjovjekovne naušnice koje su nazivane bosanskim. Mnogi dubrovački, splitski i ostali dalmatinski građani su posjedovali tokom XIII i XIV stoljeća nakit i ostale srebrene umjetnine koje su u popisima označene kao ”bosanske”. Iz prve polovine XV stoljeća mnogi bosanski feudalci ostavljaju depozite u Dubrovniku u kojima se spominje i bosanski nakit.
Pokazatelj iz tužbe iz aprila 1457. godine govori o naušnicama Bosanaca što predstavlja isto, te može da podrazumijeva i da su rađene u Bosni i od strane bosanskih majstora, pa i da imaju određene karakteristike kojima se i izradom i stilski razlikuju od drugih naušnica. Naime Veselica Cvjetanova iz Drijeva podigla je pred dubrovačkim knezom tužbu protiv Radovana Menegolda za pljačku novca, razne robe, stvari i dragocjenosti među kojima, izrijekom, četiri para naušnica Dubrovčana i četiri para naušnica Bosanaca (quatuor paria cercelorum Raguseorum et quatuor paria cercelorum Bosignanorum). U drugom pokazatelju iz početka oktobra 1460. godine je spomen zaloga koji je predstavljao jednu srebrnu tacnu i par bosanskih naušnica (”par cercellorum Bosginesorum”).
Predmete bosanske izrade nalazimo i među predmetima koje su bosanske žene nosile u miraz udajom van Bosne. U mirazu Marija Kotromanić, koja se udala za njemačkog grofa Ulriha X Helfensteina, spominju se i četiri marame za glavu, dva svilena gajtana za kosu i 20 komada ukrasa za glavu. Iako se izričito to ne spominju naušnice, ali je vjerovatno da su neki od tih ukrasa za glavu bile i naušnice.
Nagli ekonomski razvoj omogućio je stavranje novog plemstva u bosanskoj državi, kojem je često konkurisao novi sloj bogatih trgovaca, zanatlija i zakupnika trgova. Ovo novo društvo postaje željno luksuznog života renesansne groznice, koja se širila po čitavoj Evropi – što se u materijalnoj kulturi može primijetiti po prisustvu cvijetnog motiva, glavnog motiva renesanse. Produkt toga jeste velika potražnja vrhunsko izrađenih primjeraka nakita od plemenitih metala, ukrašenim dragim kamenjem.
Izvadak iz magistarskog rada autorice Srednjovjekovne naušnice na tlu BiH u svjetlu historijski i materijalnih izvora”
Inspirisano naušnicom sa dvije jagode i kruškolikim privjeskom sa lokaliteta Mramorje, Grborezi (Livno)
Amiliana Art 