Nije znala koliko je dugo hodala u toj šumi u mraku, satima, možda i danima. Nije znala kuda se kreće je li ušla u samo središte šume ili tumara po njenom samom kraju, ili hoda u krug. Na momente joj se činilo da je već prošla pored tog i tog drveta, kraj kojeg je zapalila vatru da se ugrije u jednom od momenata slabosti. Kada bi mu prišla nije bilo ni tragova gareži, niti njenih čizama. Sve je izgledalo kao da čovjek nikad nije kročio u tu šumu. Znala je da to nije tačno, jer je već jednom tu bila. Ma koliko se trudila da nađe svoju staru nastambu, nije je mogla pronaći. Šuma je do sada sigurno progutala.
Osjećala je da će je obuzeti još jedan napad slabosti i pokušala je da zapali vatru. U malom upaljaču, kojeg je religiozno čuvala u praznoj tabakeri, gotovo da nije bilo plina. Tek kada joj je nazubljeni točkić raskrvario palac, pojavio se slabi plamen i uspjela je zapaliti vatru. Prije nego što je obuzelo novo bunilo, u grmu pored čula šuškanje. Do sada u svojim lutanjima nije naišla ni na jednu šumsku životinju, iako ih je čula i vidjela njihove tragove. Dopuzala je do grma, razgrnula ga i ugledala malu škorpiju. Zapravo nije bila tako mala, veličine mačeta. Crna, samo joj se vrh repa, gdje je bila žaoka, isticao crveno-narandžastom bojom. Čim je razgrnula grm, škorpija je počela trčkarati tamo-amo. Iako je izgledalo kao da će je napasti, nije ni malo djelovala neprijateljski. Gledala je u nju gotovo hipnotizirana. ”Au!”, osjeti jak ubod na ruci, zacrni joj je pred očima i izgubi svijest.
Tama koju je vidjela pred sobom bila je jača nego ona na koju se u šumi navikla, a tijelo teško kao da se našla u samoj dubini mora. Bol u ruci je natjerala da otvori oči. Pogledala je lijevu ruku. Bila je natečena, jedva je pomjerala prste, a crvenilo odmah iznad ručnog zgloba potvrđivalo je mjesto uboda. Shvatila je da nije više u šumi, već u nekom vozu. Pogledala je kroz prozor. Vozili su se između visokih brda, ali nije osjećala da se kreću. Nije bila zabrinuta, samo je tupo piljila kroz prozor. Nije se više ni obazirala na bol u ruci. Iako je još uvijek bio mrak, kao da se u daljini, između brda, naziralo neko svjetlo. Brda se razdvojiše i između njih pojavi se more. Kada je jasno vidjela pučinu ispred sebe, stali su. Tek se sada osvrnula oko sebe i shvatila da nije bilo nikog drugog u vozu. Ustala je, potražila izlaz i izašla.
Stanica je izlazila na plažu, na kojoj nije bilo ništa osim dugačkog mola. Već sa same stanice, ugledala je svjetlost na pučini. Počelo je da sviće. Kako je pravila koji korak na nebu su se sve više razlijevale crvene i narandžaste nijanse. Lagano je hodala po molu. Još uvijek je osjećala slabost i omamljenost, pa je krivudala sa jedne na drugu stranu. Tek na kraju mola je stala i čekala.
Kraj prvog dijela
Amiliana Art 