Na trolejbuskoj stanici Koševo započela je priču jedna stara gospođa, jedna od onih koje imaju mnogo toga za ispričati, ali nemaju koga da ih slušaju. Pričala je priču koju je i ona čula od svojih roditelja, starosjedioca naselja.
Na pravcu današnje ulice Patriotske lige, u neka stara vremena (po daljoj priči reklo bi se u vremena austrougarske vladavine), nalazila se aleja. Njome su austrijske dame, u svojim raskošnim košijama, vozile sa vojnicima. Oko aleje nalazile su se prostrane livade i njive, na kojima su domaći seljaci radili. Stara gospođa je spomenula da se aleja prostirala do izletišta, ali njegova lokacija se izgubila u mnogo puta prepričanim sjećanjima. Da li su te dame zaista bile austrijske, da li su vojnici njima bili pratnja ili ljubavnici, to nije znala reći, kao što vjerovatno to nisu znali ni njoj reći oni koji su joj tu priču pričali.
Danas kada se krene iz Velikog parka prema Ciglanama, na uglu između ulica Patrioske lige i Bolničke ulice nalazi se zadnji niz raskošnih zgrada iz autrougarskog perioda. Neke od njih još uvijek imaju stanare i male poslovne objekte ili kafiće, ali većina je oronula i čak predstavlja opasnost za prolaznike zbog obrušavanja.
Baš na tom uglu počinje (ili završava, zavisi kako kome drago) ulica Koševo, u narodu više poznata po svom starom nazivu Kralja Tomislava, koji je u X stoljeću vladao …u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija… (bilješka iz crkvenog sabora u Splitu 925. godine). Iz tog čošća odmotava se priča starija od austrijskih dama i njihovih kočija. U osmansko doba taj kvart se nazivao Kemal-beogovm mahalom, po posljednjem ćehaji (= nadzornik, pr. prevoda) Gazi Huserv-bega, koji je u toj mahali podigao džamiju, imaret i medresu.
U narodu se zadržao naziv Košava, koje nije naziv samo naselja već cijelog sela sa obje strane Koševskog potoka. Ime Košava, danas većina tumači po vjetru koji dolazi sa obronska planine Zvijezde (pored koje prolazi magistrala Tuzla-Sarajevo) i ide do Miljacke, gdje se udružuje sa vjetrom Bakšijem. Taj jači, brži vjetar su Turci nazivali Košava. Postoje i tvrdnje da je taj naziv naselje dobilo i po riječi košnja, jer je taj kraj bio poznat kao lokalna žitnica, iako rijetki prihvataju tu tezu.
O postojanju sela govori i priča još jedne od potomaka starosjedioca. Naime, njena porodica K. posjedovala je zemljište koje se, po njenoj priči spuštalo sve od današnje Stare Breke do glavne ulice Patriotske lige. Nakon drugog svjetskog rata, kao što je često bivalo, ko se uspio snaći sam je prodao svoju zemlju, ko nije država mu je oduzela i pretvorila u javni prostor (na kojem se danas nalaze mnoge privatne kuće, zgrade, neboderi, prodavnice i kafići). Jedini ostatak iz tog vremena je jedna porodična kuća K, na vrhu brda ispod Stare Breke. Također se priča da je nakon posljednjeg rata ulica u kojoj se nalazi ta kuća trebala nositi naziv K, ali je ipak dobila naziv po, sumnjivom licu, R. P.-i.
Spominje se u podacima Gazi Husev-begove biblioktetke i mogućnost da se u ovom naselju nalazila i Gaziler tekija, koja se kasnije nalazi i pod nazivom Hasan-begova tekija, do koje vodi Gaziler yolu (=Put gazija ili Put heroja; što zbunjuje jer se u Starom gradu, iznad Zmajevca, nalazi još jedna ulica Sarajevskih Gazija).
Iz ranijeg perioda ne može ništa reći, ali je sigurno da je postojalo srednjovjekovno naselje, na koje se nastavilo kasnije osmansko. Iz savremenog doba, ostao je kao spomenik stadion Asim Ferhatović Hase i Olimpijska dvorana Zetra, gdje su se održale Olimpijske igre u Sarajevu 1984. Sam stadion je izronio iz starog javnog kupališta, kojeg je modernizirao mladi Sarajlija Mihajlo Mišo Semijan. Od jednostavnog naseljskog kupališta, projektirao je novo urbano kupališe, sa betonskom branom, obalom sa travnatim i betonskim površinama, drvenim kabinama i opremljenom ordinacijom sa stalno zaposlenim doktorom.
Javno kupalište na mjestu današnjeg stadiona Asim Ferhatović Hase; preuzeto iz Dnevnog avaza
Koševo je izrodilo i sarajevsku grupu Zabranjeno pušenje. Priča se da je njihovo središte bilo u zgradi u ulici A. F. na broju 19, u istoj zgradi za koju se priča da je u haustoru, tokom posljednjeg rata, jedna od stanarki držala kravu Minku, sa rozom mašnjom i koju je svakodnevno izvodila u šetnju. I priča se još mnogo toga…
Amiliana Art 