Dioklecijanova palača je arhitektonsko djelo koje na zemlju preslikava nebeski sklad i harmoniju, bez presedana.” – Ozren Bilan
Dioklecijan (puno ime: Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus) je bio rimski imperator od 284. do 305. godine. U momentu njegovog dolaska na vlast Rimsko carstvo je bilo finansijski uništeno, vodili su se brojni ratovi, hrala je kuga. Kako bi izvukao Carstvo iz krize, za glavni cilj postavlja uvođenje reda među pobunjenim provincijama i povrat stabilnosti na granicama Carstva. Zavodi vojnu vlast i podjelu vlasti na četiri vladara (danas poznato kao tetrarhija), finansijske i vojne reforme. Godine 305. Dioklecijan napušta prijestolje kako bi ostatak života proveo u svom rodnom kraju, palači u blizini Salone (današnji Solin, blizu Splita), tadašnjeg centra rimske provincije Dalmacije. Posljednje godine svog života provodio kao senior augustus – prvi umirovljeni car Rimskog carstva.
Ideja o tlocrtu kompleksa je preuzeta od arhitekte Virtuvija (puno ime: Marcus Vitruvius Pollio; 80. god. p. n. e. – 16 godina p. n. e.). Osim mnogih arhitektonskih djela, Virtuvije je dao zamisao i o tzv. Vitruvijevom čovjeku, čiji je crtež usavršio Leonardo da Vinci kasnije u XV stoljeću. Tlocrt palače odgovara orijentaciji Virtuvijevog čovjeka, čime predstavlja idealan arhitektonski sklad.
Nakon rušenja Salone, pod avarskim i slavenskim upadima u VII stoljeću, njeni stanovnici pronalaze u ”podrumima” utočište (prema Kronikama Tome Arhiđakona), odakle se postepeno razvio Split kakvog danas poznajemo.
Najstariju arhitektonsku studiju o palaču, od čega su danas sačuvana tri crteža, vodio je arhitekt Andree Palladija (1508 – 1580). Oni se danas se nalaze u zbirci vojvode od Devonshirea u Chatsworthu i Kraljevskom Institutu Britanskih Arhitekara (RIBA).
Prva želja za istraživanje ”podruma”, potekla je od britanskog arhitekte, Roberta Adama 1757. godine, ali je zbog negostoprimstva mletačke vlade u Splitu morao odustati. Arhitekt i prvi splitski konzervator, Vicko Andić, također je imao u planu istraživanje kompletnih podrumskih dvorana, ali je uspio samo mali dio njih istražiti. Tek poslije Drugog svjetskog rata su počela sistematska iskopavanja. Istraživanja nisu obuhvatila samo dio palače iz Dioklecijanovog perioda, već i o građevinama koje su prethodili palači.
Cjelokupni komples je unesen u UNESCO-vu listu Svjetske baštine. Ipak, zbog imovinsko-pravnih problema, sami podrumi su dobili pravnog titualara tek 2018. godine, što je uveliko kočilo nova istaživanja i zaštitne radove.
”…sa svodova curi voda, a bogme i kanalizacija, otpada žbuka, postoje rupe, svaka jača kiša izaziva poplavu, a niko ništa ozbiljnog ni ne može napraviti.” konstatacija sa Gradskog vijeća grada Splita (Slobodna Dalmacija, 20. novembar 2018.)
Palača je sagrađena između 295. i 305. godine, na ruševinama starog objekta iz I stoljeća. Nosi obilježja imperijalne palače, vile i rimskog castruma (vojnog logora), a simbol je imperijalnog kontinuiteta i legitimiteta. Predstavlja spoj elemenata grčkog, bizantskog i sirijskog arhitektonskog stila.
Kompleks je obzidan sa šesnaest kula, osim strane koja je okrenuta prema moru. Karakterističan je po hramovima i bazilici, velikom broju stubova stubovava, stepeništa, trgova, sva balneuma (kupatila), velikom trinkliniumuh (blagovaonici), kompleksnom sistemu kanalizacije i vodovoda i monumentalne supstrukcije – popularno zvani ”podrumi”.
Rezidencijalni dio je potpuno odvojen od ostatka palače i do njega se dolazilo kroz hram i bogato dekorisana dvostruka vrata, koja se popularno nazivaju Protiron i Vestibul. Prizemne dvorane, ”podrumi”, nalaze se upravo ispred rezidencijalnog dijela. Osnovna svrha im je bila da izravnaju rezidencijalni dio, sa ostatkom palače i da mu daju stabilnost. O tome govori sama njihova konstrukcija i kamenje kojim su izgrađeni. Neobičnog su oblika i većih dimenzija u odnosu na nadzemnu strukturu. Vjerovatno su se u njima održavale aktivnosti koje su održavale život palače. Međutim, zbog nanosa otpadnog materijala i preinaka iz kasnijih vijekova, o tome jedino može svedočiti turnjača (mehanizacija za proizvodnju ulja i vina) pronađena u zapadnoj polovini jedne od dvorana.
Danas se vode zaštitna i druga arheološka i arhitektonska istraživanja ”podruma”. Iako su tokom stoljeća pretrpili mnoga razaranja, oni nam daju uvid u izgled nadzemnih carskih odaja. Njihove prostorije su dostupne javnosti i služe za sajmove i izložbene prostore (zbog sigurnosnih razloga, 14. marta je objavljeno da su ”Podrumi” do daljeg zatvoreni za javnost).
Više o Dioklecijanovoj palači:
- Bilan, O (2014) ”Nova arheoakustička i arheoastronomska teorija Vestibula Dioklecijalnove palače u Splitu I, II i III dio”, Holistički osvrt na Rimski imperij, znanost i gospodarstvo na prijelazu III i IV stoljeća;
- Bužanović, R (2014) ”Svetište Dioklecijanove palače”, Istorijski zapisi, godina LXXXVII, 1-2/2014;
- Gudelj, J i Strunje P (2015) ”Palladio i Dioklecijanova palača: renesansni arhitektonski crteži splitskog sklopa”, Ars Adriatica 5/2015;
- Marasović K, Perojević, S i Margeta J (2014) ”Antička kanalizacija Dioklecijanove palače u splitu”, Građevinar 3;
- Marasović, T (1968) Dioklecijanova palača.
Amiliana Art 