Prve bilješke o religiji i mitologiji Slavena bilježe crkveni misionari IX i X stoljeća (neki spominju da su imena slavenskih bogova bilježili i antički putopisci i hroničari). U tom periodu započinje i više ili manje intenzivan proces pokrštavanja slavenskog stavnovništva i kršćanski misionari i svećenici nastoje ocrniti stare običaje ili izbrisati sjećanja o staroj religiji. Ipak, taj proces je trajao dugo i ostavio je slab odjek na nepristupačne i neurbane zajednice, tako da su se mnogi običaji i vjerovanja održala i do danas.
U Kijevu, Rusiji, nalazio se hram posvećen svim starim slavenskim božanstavima (naziva se i Kijevskim Panteonom). Među tim idolima, nalazio se i veliki, pozlaćeni kip Volosa. Poznat još pod nazivima Veles, Gospodar šume, Međedlako božanstvo, Gospodar vukova ili, kako su ga u Kijevu od milja zvali Voločok, Velesov kult je bio proširen među svim slavenskim narodima.
Smatra se da su Volosa u davnini slavili vladra neba i zemlje. Sva slavenska božanstva su u početku bivala bezlična, tj. nisu prikazivana na crtežima i kipovima, tako su i Volosa gledali u obliku Sunca, u mjesečevom srpu prepoznavali njegove rogove, a sazviježđe koje su Grci nazivali Plejade, Rusi su nazivali Volosožari ili Vlasožecli.
Slavenski narodi su se bavili pretežno zemljoradnjom i stočarstvom, pa su zavisili od Sunca, kojim je upravljao upravo Volos. Zbog toga se u kasnijim zapisima, Volos spominje kao božanstvo plodnosti i vegetacije, životinja, polja i šuma. Iz toga se u Rusiji dugo zadržao običaj da se na početku žetve jedan svežanj klasja daje kao žrtva, koja je trebala da štiti žetvu od zla. Osim nadzemnim svijetom, upravljao je i podzemljem i svijetom predaka. Tako se u latvijskim pjesmama spominje Vels, bog podzemnog svijeta i čuvar dvora.
Centar njegovog štovanja nalazio se u Novgorodu i Rostovu u Rusiji, gdje se nalazio njegov hram sa idolom. Kasnije sa dolaskom kršćanstva na mjestu hrama podignuta je crkva svetog Vlasija.
O poštovanju koje je imao među slavenskim narodom, govori i činjenica da je njegovo ime spominje i u državnim spisima, odmah iza Perunova (uzima se za vrhovno božanstvo slavenskog panteona). Hroničar Nestor (srednjovjekovni kijevski monah, koji bilježi historiju Kijevske Rus'i od 850. do 110. godine), u svom ljetopisu, Povijest prošlih vremena opisuje uspostavu mirovnog ugovor iz 907. godine između kijevskih knezova, Olega i Igora, sa bizantskim carem. Zakletvu da će se pridržavati sporazuma, kneževi su dali ispred kipova Peruna (osvetnik krive zakletve) i Volosa (onaj koji sveti kletvu). Također, se u ruskom epu Slovo o polku Igoreve (Pjesma o Igorovom pohodu) spominje lik Boian, muzičar i pjesnik i naziva se ”unukom Velesa”. Poznate su i kontraverzne Velesove knjige, za koje se trvdi da su napisane u IX stoljeću, dok drugi navode da ih je pedesetih godina XX stoljeća sastavio ruski emigrant Jurij Miroljubov.
I dužni smo verovati jer jasno je da bog Veles porod donosi. – Velesova knjiga
Kijevski knez Vladmiri 988. godine, naređuje da se svi stari slavenski kipovi unište. Kao i većina božanstava, Volos je proglašen za demona. Ipak, njegov kult se često uspio zadržati i paralelno opstati uz kršćanstvo. Prema legendi, u gradu Jaroslavlju u Rusiji, nakon što je srušen Volosov hram, narod je nastavio dolaziti i dovoditi stoku na mjesto srušenog hrama. Navodno je stoka počela pobolijevati, te je zatražena prezbiterova pomoć. On je oredložio da se tačno na tom mjestu izgradi crkva sv. Vlasija (sv. Blaž, Blasius ili Vlaho, koji je i danas zaštitnik grada Dubrovnika) koji će zaštititi stoku i nekim čudom je poslije stoka bila izliječena.
Inače se vjeruje da je sveti Vlaho bio prijatelj sa svim zvjerima, da je čak jedno vrijeme sa njima živio i liječio ih. Oznake ovog kulta se prate i u kasnijim obilježjima Volosa, koji se predstavlja kao gospodar šumskih životinja, na čiji poziv se sve životinje jednom godišnje okupljaju u srcu šume. Ima moć da uzme oblik bilo koje životinje, a to je najčešće bio medvjed. U Rusiji su ga zamišljali kao orijaša, sa jednik okom, koji u jednoj ruci drži mlado janje, a pod nogama mu leži vol, dok u je po drugim pričama slijepi starac.
Jedini, do danas pronađeni, fizički trag jeste kameni idol iz rijeke Zbrucza kod Liczkowieca u Poljskoj. Idol je visok 2,7 m, sa reljefnim prikazima raznih bogova. Pretpostavlja se da semeđu likovima na donjem dijelu idola nalazi i podzemni bog Veles, a ratnik na vrhu stupa bio trebao predstavljati Peruna. Idol je pronađen u 1848. godine, a vjerovatno je bačen u rijeku tokom pokrštavanja u X stoljeću.
Veles
U cik zore predproljetne, ispred plota Rajevine,
Livadama nebeskijem punim blistave modrine,
Orošen biser-rosom, obasjana zrakom sunca.
Što se jošte negdje krije iza gorskoga vrhunca.
Pasla stada Veles-boga, Krave sive i crvenem
Ovce b'jele i srebrne s južnog kuta neba plava
Išle pasuć pred Pastirom, koji, dok su sjala Glava.
Nicaše iz tanke magle iz grimizne koprene.
(Vladimir Nazor: Eposi – Bog Pastir, Zagreb 1930)
Velesova svirala
Kad se nađe u nizini, svirala se Veles lati,
Kako svira, tako niču ljubice i sunovrati.
Snjegom gora još pokrita, kadno Pastir-bog stane
Humu jednom na vrhuncu. Štap svoj dignu i posadi
U krš. A štap onaj poče tjerat, pupke, pruće, grame,
Za čas posta svjetno stablo, na kom ptica gn'jezdo gradi.
Svirao je pod njim Veles. A drvo je ono raslo.
Blistale su zelen-grane. Naokolo stado paslo.
(Vladimir Nazod: Miti i legende, Zagreb 1948)
Više o Volosu:
- Bekić, Luka: Rani srednji vijek između Panonije i Jadrana
- Gajić, Nenad: Slavenska mitologija
- Gimbutas, Marija: The Slavs
- Ledić, Franjo: Mitologija Slavena, knjiga I
Amiliana Art 